Veče o književnosti nastaloj u Boki i o Boki upriličeno je sinoć u crkvi Santa Maria in Punta u Starom gradu u Budvi u okviru sedmog Festivala „Ćirilicom“. O ovoj temi govorili su akademik Zlata Bojović i prof. dr Goran Maksimović.
Program je zamišljen kao omaž književnicima koji su pisali o području Boke, o Bokeljima i Boki, s podjednakim oduševljenjem u periodu od 16. do 20. vijeka, osobito u Kotoru, Dobroti, Perastu i Budvi. Tako su učesnici 14. festivalske večeri, u tom kontekstu, govorili o: Bernardu Pimi, braći Vicku i Domenku Bući, Đorđu Bizantiju, Ludoviku Paskvaliću, Nikoli i Marjanu Bolici, Andriji Zmajeviću, don Krstu Ivanoviću, kao i Vuku Vrčeviću i Stefanu Mitrovom Ljubiši, Vuku Stefanoviću Karadžiću, Njegošu, Ljubomiru Nenadoviću, Simu Matavulju, Milanu Jovanoviću Morskom, Aleksi Šantiću, vladici Nikolaju Velimiroviću, Milošu Crnjanskom…
Akademik Zlata Bojović, penzinisana profesorica Filološkog fakulteta u Beogradu i redovni član Srpske akademije nauka i umjetnosti, govorila je o književnosti stare Boke. Kako je kazala, Kotor je još od srednjeg vijeka imao uslove za razvoj pismenosti i književnosti, jer je kao glavna luka Zete i Srbije prema Mediteranu bio otvoren za kulturne uticaje i iz zaleđa i iz primorskih i prekomorskih centara.
„U 15. vijeku ova oblast, pošto je postala dio Mletačke republike, bila je u sve življim vezama sa kulturnim centrima Venecijom i Padovom, u koje su mladići najčešće odlazili na studije jer su kao podanici Mletačke republike bili usmjereni na Padovanski univerzitet. U tim centrima humanizam i renesansa su tokom 15. vijeka imali veliki zamah, pa se u kotorskoj sredini sve više osjećalo blagotvorno dejstvo novih kulturnih struja. Razvoj književnosti, posebno od godina kada je Venecija postala centar štamparstva, na mnogo načina bio je podsticajan za stvaranje u malim sredinama. Tome je doprinosilo i stalno prisustvo stranac. Sa jedne strane, bili su to učitelji, sveštenici, umjetnici, zlatari koji su bježeći pred Turcima dolazili iz Srbije. Poslije pada Carigrada 1453. mnogi učeni Grci, sveštenici i slikari dospjeli su takođe u Kotor, u čijoj je kulturi velikog traga ostavila čuvena slikarska škola grčkih majstora. Sa druge strane, sve češći boravci obrazovanih Italijana, unose elemente dio kulture drugog prostora koji je imao uticaja i na preduslove za ostvarivanje književne zamisli. Stvaraju se biblioteke i njihov sadržaj podražava tokove literature tog vremena. Renesansna književnost koja podrazumijeva stvaranje na narodnom jeziku u Boki Kotorskom ipak nije imala velikog zamaha. Središnje ličnosti – Đorđe Bizanti, Ludoviko Paskvalić i Ivan Bolica, svi su stvarali sredinom 16. vijeka na latinskom i italijanskom jeziku“, istakla je Bojović.
Barkona književnost, kako je dodala, donijela je veliku promjenu, i to ne samo u novom pristupu životu, već i u tome što se poezija piše na narodnom jeziku. Takođe, Kotor više nije jedini centar, to postaju i druga mjesta poput Perasta, Dobrote, Prčnja i Budve.
„Osobenost je i postojanje bogate usmjene književnosti i veliki broj zbirki narodnih pjesama potekao je baš sa ovog tla, i to je uticalo na razvoj i oblike određenih književnih vrsta (poezije), ali i na izostanak nekih tipičnih oblika narodne književnosti. Tematski primat preuzima prigodna poezija koja je povezivala pjesnike, značajne ličnosti i događaje svakodneve i istorijske. Poezija je tada preuzela ulogu hroničara svoga vremena. Za taj izraz bila je najpogodnija poslanica, posebna pjesnička vrsta. Ona je bila najpopularnija i pomenućemo najpoznatiju poslanicu književnosti bokeljskog baroka „Slovinska Dubrava“ Andrije Zmajevića, koja je bila rodoljubiva i autobiografska pjesma i opevala je stradanja za vrijeme zemljotresa 1667. godine“, dodala je Bojović koja se osvrnula i na istorijsku i hroničarsku prozu, posebno pomenuvši Budvanina Krsta Ivanovića, autora „Ljetopisa Budve“ “, dodala je Bojović ocijenivši da su Budvani, Miroslav Zanović i Antun Kojović svojim djelima obilježili kraj književnosti stare Boke.
Prof. dr Goran Maksimović koji je, pored ostalih, autor studije „Simo Matavulj i Boka Kotorska“ govorio je o prikazu Boke Kotorske u srpskoj književnosti u 19. i početkom 20. vijeka, prevashodno usmjerivši pažnju na Sima Matavulja za čiji dolazak u Boku je presudno bilo poznanstvo sa Lazarom Tomanovićem, kasnije i predsjednikom Vlade Crne Gore.
„Oni su se upoznali u ljeto 1874. godine, jer je Matavulj tada došao u Zadar, i Tomanović je nagovorio Matavulja da dođe u Boku Kotorsku i zaposli se kao profesor u Pomorskoj školi u Herceg Novom.
„Simo Matavulj provodi gotovo sedam godina u Herceg Novom i za to vrijeme praktično, kako je sam u „Bilješkama jednog pisca“ naveo, u Boki Kotorskoj naučio je autentični srpski jezik, jer on dolazi iz Šibenika, prostora na kojem su se miješali italijanizmi. On u jesen 1875. šalje pismo majci i kaže kako je došao u „najdivniji kraj srpske zemlje na južnoj tromeđi“ i kako se tu osjeća kao da je u svom rodnom gradu. I zaista ćemo kasnije vidjeti da su, pored Šibenika, Boka i Herceg Novi neka vrsta drugog zavičaja Sime Matavulja. Pogotovo ćemo u književnim tekstovima koje je posvetio Boki Kotorskoj vidjeti da je na maestralan pripovjedački način predstavio čitav taj svijet, prostor, ljude, običaje i događaje. Simo Matavulj je, pored tih poglavlja u autobiografskoj knjizi „Bilješkama jednog pisca“, napisao sedam pripovjedaka koje su tematski vezane za prostor Boke“, istakao je Maksimović.
Prema njegovim riječima, Matavulj je u predavnju „Boka i Bokelji“ održanom u beogradskoj, posljednjoj fazi života, dao autentično određenje „bokeljskog čovjeka“.
„Matavulj naglašava da je za njegovu duboku vezu sa Bokom prije svega bio zaslužan bokeljski čovjek, bokeljski narod, običan svijet sa kojim se neprestano susretao, koji su na njega ostavili veliki i značajan uticaj. Još jedan dragocjeni tekst koji je ostavio je putopisna, etnografska studija „Boka i Bokelji“. Naime, 1892. godine Matavulj je u Beogradu održao predavanje posvećeno Boki Kotorskoj, jer je to bilo vrijeme kada se srpski narod, pogotovo u matici, interesovao za život Srba u drugim, zagraničnim oblastima. I Matavulj kao neko ko je proveo sedam godina u Boki održao je to predavanje, a onda je na nagovor Milana Savića, jednog od sekretara Matice srpske, uobličio taj rukopis i napisao knjigu koja je objavljena naradne godine. I to je jedan od zaista najboljih putopisa napisanih na srpskom jeziku o Boki Kotorskoj“, zaključio je Maksimović.