Počeci bibliotečke djelatnosti na području opštine Budva ne mogu se datirati i vezati isključivo za nastanak prvih čitaonica. Određene funkcije bibliotečke djelatnosti postojale su znatno ranije i vršile su ih manastirske biblioteke. Na području Budve postojalo je sedam pravoslavnih manastira i jedan benediktinski u samom gradu. Samo na teritoriji Paštrovića postojala su četiri manastira - Praskvica, Duljevo, Reževići i Gradište - u kojima su bile pohranjene bogate zbirke knjiga i starih dokumenata, a koje su razni osvajači tokom mnogih nasrtaja na ovaj kraj uništavali ili odnosili. I danas se u Praskvici nalazi bogata biblioteka starih i savremenih izdanja koja broji oko 8000 naslova i dostupna je javnosti za korišćenje. Među njima najstariji je Psaltir na starogrčkom iz 1692. godine, a najvrjednija knjiga, vlasništvo manastirske biblioteke, jeste rukopisno Četvorojevanđelje srpskoslovenske redakcije, ilustrovano likovima jevanđelista i optočeno srebrom. Analizirajući brojna paštrovska dokumenta, dolazi se do zaključka da je na ovom terenu pismenost bila razvijena od davnina, čak od 15. vijeka od kada datiraju pojedina dokumenta i isprave. Manastiri su, čuvajući vjeru, čuvali i etničke osobine, jezik i običaje naroda, i bili su prosvjetno-kulturna središta pri kojima su radile prve škole i nastajale prve biblioteke. U neposrednoj blizini Budve postoji manastir Podmaine, bivša rezidencija crnogorskih vladika. Tu je bio sahranjen vladika Danilo, a NJegoš je u njemu boravio radeći na nekim svojim djelima. Manastir Stanjevići takođe je imao biblioteku i bio rezidencija crnogorskih vladika: Save, Vasilija i svetog Petra. U njemu je NJegoš napisao i svoj filozofski spjev „Luča Mikrokozma“. Manastire je, kako je zabilježeno, posjećivao Dositej Obradović učeći djecu pismenosti, a u nekoliko navrata i Vuk Karadžić je boravio u njima. O bogatstvu zbirki knjiga u manastirima svjedoče brojni arhivski podaci, kao i prepiska Karadžićeva sa Vukom Vrčevićem. U srednjem vijeku u Budvi je postojala škola, a u budvanskom Statutu (XIV vijek) pominje se učitelj. Zabilježeno je da je u XVII vijeku znameniti barokni libretista Krsto Ivanović podučavao budvansku djecu pismenosti. U crkvi sv. Ivana, kao i u crkvi sv. Trojice, sačuvane su zbirke starih i vrijednih knjiga, poput Hronike dr Antuna Kojovića (četiri knjige).

Krupne društvene promjene na svjetskoj sceni u XVIII i XIX vijeku, dakako, uticale su i na ovdašnje prilike. Ilirski pokret i ideja narodnog preporoda pobuđivali su želje za nacionalnom emancipacijom, razvojem prosvjete i kulture, te za ujedinjenjem Južnih Slovena. Budva je dala književnika i političara Stefana Mitrova LJubišu, čija su djela umnogome odredila pravce kulturnog i prosvjetnog djelovanja ne samo u Budvi, nego i na području Boke i Dalmacije. Ne može se sa sigurnošću utvrditi vrijeme kada počinje organizovan rad čitaonica na području Budve. U „Srpskom dalmatinskom magazinu" za 1864. godinu, koji je izlazio u Zadru, među 25 pretplatnika nalazi se i Čitaonica budvanska. Poslije Risna i Kotora, ovo je najstarija čitaonica u Crnoj Gori. Krajem XIX vijeka radila je pod imenom „Srpska čitaonica", a bila je smještena na prvom spratu kuće Toma Luketića. Čitaonica je bila pretplaćena na izdanja Srpske književne zadruge i redovno je primala crnogorsku i srpsku štampu, kao i časopise - godišnjake sa kulturno-književnom sadržinom. Tako su ondašnjim čitaocima bili dostupni „Glas Crnogorca" i druge novine, među kojima i zagrebački „Obzor". Uprava Čitaonice birala se na godišnjim skupštinama, a članarinom i dobrovoljnim prilozima finansiran je njen rad. Čitaonica se aktivno bavila organizovanjem kulturno-zabavnog programa sa nacionalnim obilježjem. NJena aktivnost bila je usredsređena na okupljanje rodoljuba za borbu protiv Austrije i za povezivanje s oslobodilačkim pokretom u Crnoj Gori. U sjećanjima članova nekadašnje Čitaonice ostale su uspomene na slavlje organizovano povodom uspjeha crnogorske i srpske vojske u Balkanskim ratovima. Takođe, priređivane su proslave Savindana i drugih praznika, a kao naročito aktivni članovi Čitaonice u to vrijeme pominju se, između ostalih: David LJubiša, Špiro Luketić, Milan Petrović, Mitar Rađenović i Savo Zambelić. Austrijske vlasti su budno pratile rad Čitaonice čiji su članovi morali imati na umu činjenicu da su građani Austrougarske monarhije i da po toj osnovi podliježu odgovornosti.

Rad budvanske čitaonice prekinut je tokom Drugog svjetskog rata. Nakon oslobođenja, 1946. godine, otvorena je Biblioteka sa čitaonicom koja je sve do 1960. godine radila kao samostalna ustanova, a tada je pripojena Narodnom univerzitetu. Za vrijeme integracije kulturnih ustanova, u sastav Narodnog univerziteta kao organizacione jedinice ušli su: Bioskop u Budvi, Bioskop u Petrovcu, Biblioteka sa čitaonicom u Budvi, Biblioteka sa čitaonicom u Petrovcu, Arheološki muzej u Budvi. Biblioteka je tada imala oko 3000 knjiga i dobijala je 26 raznih listova i časopisa, dok je čitaonica imala 22 sjedišta. U 1965. godini imala je 350 članova, koji su na čitanje uzeli oko 2000 knjiga, a čitaonica je imala oko 6000 posjeta. U sklopu Narodnog univerziteta Biblioteka je radila sve do 1967. godine. Od 2. novembra 1967. godine, kada je doneseno rješenje SO Budva o osnivanju „Centra za kulturno-umjetničku djelatnost", Biblioteka nastavlja rad u sastavu Centra do 10. jula 1972, kada je osnovan Kulturni centar u Budvi u okviru kojeg radi i Biblioteka. Kulturni centar je 26. decembra 1978. preimenovan u Kulturno-informativni centar. Za vrijeme poslovanja Biblioteke u sklopu Kulturnog centra, obnavljan je Stari grad nakon zemljotresa, pa je bilo predviđeno da se 1987. godine Biblioteka preseli u zgradu na Trgu pjesnika, za koju se malo kasnije ispostavilo da pripada Katoličkoj crkvi. Zamišljena veza Biblioteke sa Trgom pjesnika bila je dakako prihvatljiva ideja sa stanovišta odvijanja programa na popularizaciji knjiga. Arhitekta Slobodan Mitrović uradio je projekat za prostor u samoj zgradi, međutim, nakon apela i protestnih pisama upućenih od strane Katoličke crkve, i po završetku radova na unutrašnjem uređenju prostora o trošku SO Budva i SIZ-a za kulturu i sport, zgrada je bez nadoknade za uložena sredstva vraćena Katoličkoj crkvi, uz prećutni dogovor da se prostor crkve Santa Marija in Punta dodijeli tokom ljetnjeg perioda Grad teatru za održavanje programa.

Biblioteka i Moderna galerija do juna 1992. godine bile su smještene u istom prostoru, u zgradi „Zeta filma". U nekadašnjem prostoru Moderne galerije, nakon njenog preseljenja u Stari grad, otvorena je čitaonica sa 20 sjedišta. Umjesto na dotadašnjih 116 m², pomenutim proširenjem za čitaonički prostor, rad Biblioteke odvija se na prostoru od 255 m². U improvizovanom čitaoničkom prostoru, u koji je preseljen i fond stručne, referalne i zavičajne zbirke, godinama su se odvijali kulturni programi u organizaciji Biblioteke. U čitaonici se nalazio klavir. Pored književnih večeri, recitala budvanskih učenika, igrokaza mališana iz vrtića, te predstavljanja zavičajnih autora, organizovane su i izložbe knjiga, likovne izložbe učenika, koncerti učenika Škole za osnovno muzičko obrazovanje, kao i kursevi stranih jezika. Rastom fonda bibliotečke građe, smanjivao se prostor čitaonice, te stoga više nije bilo moguće programe organizovati u čitaonici. Za programsku svrhu korišćeni su prostor u hotelu Mogren, zatim amfiteatar Srednje škole, a kasnije - prostor Moderne galerije u Starom gradu, koji se i danas koristi u te svrhe. Gostovali su najpoznatiji autori, ne samo iz oblasti lijepe književnosti već iz svih oblasti znanja: istorije umjetnosti, medicine, arhitekture, prava, ekonomije. Među njima su: Oliver Injac, Vladan Matijević, Mirko Kovač, Svetislav Basara, Eva Ras, Daša Drndić, Gordana Ćirjanić, Ratko Božović i mnogi drugi stvaraoci riječi. Posebna pažnja je usmjerena na promovisanje knjiga autora sa područja opštine Budva. Do 2003. godine, shodno konceptu o aktivnostima drugih kulturnih institucija u Budvi, rad Biblioteke je bio u koordinaciji sa radom škola i Grad teatra, tako da se rad Biblioteke na programskom, kulturno-propagandnom polju djelovanja, u najvećoj mjeri realizovao u periodu od septembra do jula.

Povodom 140 godina rada i trajanja, Biblioteka je 2004. godine dobila najznačajnije opštinsko priznanje - Novembarsku nagradu. U stanju opšte besparice, iste godine prvi put u istoriji postojanja Biblioteke, zbog neizmirenih zarada, štrajkovali su bibliotečki radnici, obavljajući minimum procesa rada - četiri sata dnevno. Ova će godina biti upamćena i po tome što je zgrada „Zeta filma" prodata, a u njoj Biblioteka nastavlja svoj podstanarski staž. U povodu Jubileja, SO Budva je za potrebe Biblioteke obezbijedila profesionalni fotokopir aparat, telefaks, kancelarijski materijal, te izložbene police. Novčani dio Novembarske nagrade upotrijebljen je za nabavku računara i skenera. U odnosu na 2000. godinu, kada je knjižni fond uvećan za 2918 knjiga, u 2004. godini nabavljeno je 2,8 puta manje knjiga. U tom periodu Biblioteka raspolaže fondom od 70115 knjiga, od čega u matičnoj biblioteci u Budvi ima 57226, a u područnom odjeljenju u petrovačkoj biblioteci 12889 knjiga, dok Biblioteka dobija dnevne listove „Vijesti", „Dan", „Pobjedu" i „Politiku". U 2004. godini imala je 971 člana u Budvi i Petrovcu. Zahvaljujući sponzorima prikupljena su sredstva za tradicionalni odlazak bibliotečkih radnika na Međunarodni sajam knjiga u Beogradu.

U daljem periodu, do kraja 2006. godine, radilo se ne samo na uvećanju knjižnog fonda već i na obezbjeđivanju uslova za nesmetano obavljanje poslova, što se prije svega odnosi na nabavku računara i računarske opreme, njihovo umrežavanje, uvođenje ADSL linije za internetski saobraćaj, kako bi se pripremila platforma za prelazak u novi programski sistem obrade knjiga - COBISS. Potpisivanjem Ugovora o punopravnom članstvu Biblioteke u bibliotečko-informacionom sistemu COBISS obezbijeđeni su uslovi za edukaciju zaposlenih kroz savjetovanja, radionice, kurseve i seminare. Posjeta sajmovima knjiga ima tendenciju proširivanja, tako da su, osim beogradskog i podgoričkog, zaposleni bili u prilici posjetiti gotovo sve sajmove u okruženju: sarajevski, novosadski i, prvi put, Sajam knjiga u Zagrebu, gdje je postignut dogovor sa izdavačkom kućom Fraktura iz Zagreba o nabavci knjiga hrvatskih izdavača, što je i realizovano, tako da je budvanska Biblioteka među prvima, ako ne i prva, u Crnoj Gori uspostavila gotovo dvije decenije prekinutu saradnju sa izdavačima sa eks jugoslovenskih prostora. Pored dnevnih listova: „Vijesti", „Pobjeda", „Dan" i „Politika", pretplaćena je i na časopise za književnost kulturu i društvena pitanja „Plima plus" i „Ars", a planirana je i pretplata na „Maticu", časopis za društvena pitanja, nauku i kulturu koji izdaje Matica crnogorska. Biblioteka obradu bibliotečkog materijala vrši po međunarodnim standardima: ISBD(M), ISBD(S), ISBD(A) i UDK sistemu. Kompletna književnost smještena je u dijelu za izdavanje van bibliotečkog prostora, dok su referalni, stručni fond, kao i fond zavičajne zbirke smješteni u čitaoničkom prostoru van kojeg se ne može koristiti. Cjelokupan knjižni fond obrađen je u programu BIBLIO, a sa dobijanjem licenci prešlo se na COBISS programski sistem obrade knjiga.

Prvi broj ovog časopisa izašao je 13. jula 1972. god. To je bio lokalni list sa čisto informativnom funkcijom. Izlazio je dva puta mjesečno na osam strana. U tadašnje vrijeme nije bilo ni dnevnih listova, ni radio-stanica, ni televizija, samo je postojao Radio Titograd i „Pobjeda" koja je izlazila dva puta nedeljno, pa je stoga značaj ovog lista bio izuzetno veliki. Godine 1974. stanje na nivou republike bilo je nešto bolje, „Pobjeda" prelazi na dnevno izlaženje, počinje sa radom i TVCG, povećava se broj dopisnika iz tadašnje Jugoslavije i iz Budve. Do sredine 1987. god. „Primorske novine" izlaze dva puta mjesečno, a tokom ljeta iste te godine počinju da izlaze desetodnevno. Međutim to je trajalo kratko, samo par mjeseci. Od ljeta 1988. god. do septembra 1991. izlazile su jedan put mjesečno, a pred kraj 1991. god. jedan broj je izlazio za više mjeseci. Od tada do 22. novembra 1994. god. list nije izlazio, a do 2002. izlazio je jedan put mjesečno na 24 stranice. Od septembra 2002. do oktobra 2003. u „Primorskim novinama" su objavljivani tekstovi i ostalih primorskih gradova. Tada je list izlazio na 20 stranica. Godine 2003. u Crnoj Gori stupa na snagu novi medijski zakon po kojem državi i opštini nije dozvoljeno da iz budžeta finansira medije i tada su novine prestale da izlaze. Tada je prestalo da izlazi sedam lokalnih novina, sem „Primorskih novina": „Boka", „Barske novine", „Cetinjske novine", „Nikšićke novine", „Polis" („Titogradska tribina"), „Sloboda" iz Berana i „Bjelopoljske novine". Jedino su nastavile da izlaze „Pljevaljske novine", koje su privatizovane.

Prva čitaonica u Paštrovićima formirana je 1890. godine u Kastel Lastvi, današnjem Petrovcu, pod nazivom „Srpska čitaonica". Program njenog rada sličio je programu ostalih čitaonica u primorskim mjestima. U okviru ideje o narodnom preporodu u drugoj polovini XIX vijeka jasno je i zalaganje za narodni jezik. Želja da knjige na maternjem jeziku budu dostupne širokom krugu ljudi bila je pokretač osnivanja čitaonice. Prvoizabrani predsjednik Čitaonice, Stijepo (Stefan) Medin, zajedno sa Ivom Perazićem, na prvoj Svetosavskoj večeri godine 1891. dao je prilog za nabavku namještaja za Čitaonicu. Pored pomenute dvojice, kao osnivači Čitaonice pominju se učitelj Jovo Javor i slikar Marko Gregović. Posjeta Čitaonici bila je zabranjena pripadnicima austrougarske vojske. Rad Čitaonice bio je zasnovan na razvijanju svijesti o prosvjećivanju i borbi za oslobođenje od okupatora. Mnogi mještani i iseljenici iz Paštrovića pomagali su rad i razvoj Čitaonice. Izvršena je pretplata na više listova i časopisa: „Glas Crnogorca", „Srpska riječ", „Dubrovnik", „Bosanska vila", „Vrač i pogađač" i „Srđ". Nabavljane su knjige iz Cetinja, Beograda, Novog Sada i drugih mjesta. Godine 1906. društvo „Srpska čitaonica" podiglo je vlastitu zgradu koja je srušena u zemljotresu 1979. godine.