Povodom Međunarodnog dana knjige i autorskih prava i 140 godina od smrti Stefana Mitrova Ljubiše, velikana južnoslovenskih književnosti i znamenitog Budvanina, JU Narodna biblioteka Budve je producirala izložbu „Majstor priče i narodni tribun“, čija je autorka mr Božena Jelušić.
Izložba na 26 panoa otvorena je u ponedjeljak, 23. aprila u 19 sati u holu Akademije znanja. Sadrži odlomke iz LJubišinih pripovijesti, poslovice, pisma, političke stavove, govore, ali i autografe, portrete, stare slike i fotografije LJubišinog scenskog života, i ovlašno prati hronološki životni slijed. Na otvaranju su govorili dr Predrag Zenović i autorka.
Božena Jelušić je govoreći o izložbi istakla da je „obilježavanje datuma vezanih za knjigu i čitanje danas možda važnije nego ikada ranije. Poseban podsticaj i obaveza je srećna okolnost da se ti datumi susretnu sa onima koji su važni za naše književno nasljeđe“.
Izložba je prevashodno namijenjena mladima, istakla je Jelušić navodeći:
„Novo vrijeme i njegovi izazovi, posebno paradoksalna činjenica da se, uporedo sa poplavom štampanih izdanja, kod mladih ljudi gubi poriv za čitanjem, naveli su nas na traženje drugačije forme prezentacije
LJubišinog života i djela. Učinilo nam se da se u lavirintu savremene ‘vavilonske biblioteke’ moraju i mogu tražiti i različiti načini ‘pakovanja’ literarnog i istorijskog kanona koji neizostavno treba poznavati. Zato smo se opredijelili za izložbu kao grafički dizajnirani, postmodernistički spoj odlomaka iz LJubišinih pripovijesti, korišćenih poslovica, pisama, političkih stavova i govora, ali i autografa, portreta, starih slika i fotografija LJubišinog scenskog života… Smatrali smo da izložbom treba da ‘uvežemo’ i sve institucije koje se u našem gradu bave čuvanjem građe i valorizacijom djela Stefana Mitrova LJubiše. One su nam rado ustupile dijelove svoje arhivske građe, potvrđujući da smo, kada su kulturne politike u pitanju, svi na istom poslu i zadatku.“
Autorka izložbe je izrazila nadu da će izložba najbolje komunicirati sa mladima, da će im olakšati da saznaju osnovne informacije ili da dubinski pristupe nekom od problema koje LJubišino djelo pokreće, te da će bez sumnje otkriti da je po mnogim stavovima LJubiša naš savremenik.
„Ponašali smo se kao ribari koji bacaju mrežu na jato riba i u stanju su da uhvate tek jedan dio. Ali i taj dio svjedoči o cijelom jatu koje u dubinama čeka druge ‘mreže'“, navela je u zaključku mr Božena Jelušić.
Izložbu „Majstor priče i narodni tribun“, koja je postavljena u holu Akademije znanja i može se pogledati do 7. maja, otvorio je dr Predrag Zenović istakavši:
„Ako je jezik okvir samorazumijevanja čovjeka, a narodna kultura značenjski i znakovni rasadnik svake stvaralačke individuacije, onda je doprinos Stefana Mitrova LJubiše za borbu i očuvanje našeg jezika i svih valera nematerijalne kulture koji se kroz njega čuvaju, nemjerljiv i neizostavan.“
Podsjećajući da je LJubiša vješti demijurg pripovijetke, pripovijesti i pričanja, ali i pravnik i političar najnaprednijih ideja onog vremena, dr Predrag Zenović je nadalje istakao: „Monolit epsko-deseteračke književnosti, kojim je usmena kultura na ovim prostorima davala okvire narodnom stvaralaštvu, trebalo je razgraditi umjetničkom individuacijom tako da se ne uruši duhovno-istorijska vertikala našeg naroda ali da se u prekompoziciji otvore rascjepi za svjetonazore modernog čovjeka. Taj epohalni iskorak dekonstrukcije epskog nasljeđa naše kulture pripao je genijima 19. vijeka: NJegošu i LJubiši. NJegoš je to učinio metafizičkim i lirskim, a LJubiša dokumentarnim, pripovjednim i komičkim izrazom. Mnoštvo oblasti duhovnog stvaralaštva koje LJubiša uvezuje u pripovjedanje i kolaž tekstova njegovih savremenika i prethodnika, predstavljaju neodvojivi dio njegovog prosedea. NJegovo je djelo riznica studija o običajima, vjerovanjima i antropologiji čovjeka ovog prostora, istorijske i jezičke građe, lijepog pričanja i lijepog narodnog jezika.
‘Po jezičkom kvalitetu i motivima priča’, piše Isidora Sekulić, ‘djelo LJubišino je čista klasika, ovejano duhovno blago’. Ili, kako je o njegovom djelu pisao Ćamil Sijarić – LJubišino djelo je dževahir, ‘kutija za dragocjenosti’ našeg svekolikog kulturnog nasljeđa.“
„Ono što jedan vijek smatra utopijom“, pisao je LJubiša, „u drugom postaje istina“. Te su se istine i utopije, u nas, mijenjale, kao istorija, kao tragedije i farsa, i opet – kao utopije. U LJubišinom političkom i poetičkom programu, uočili su njegovi savremenici, najveći grijeh bila je „borba za ravnopravnost naroda, jezika i vjera“. Po tom grijehu LJubiša je i danas veći Evropljanin od nas.
LJubiša je i Paštrović, i Budvanin i Bokelj i Srbin, i Jugosloven i Sloven koji je spreman da brani „pogaženo pravo i slobodu“. I kada poziva na jedinstvo Srba i Hrvata, te katolika i pravoslavaca, među kojima je neka duša „posjejela kukolj”, i kada na osnivanju Jugoslovenske akademije znanosti u Zagrebu nazdravlja „junakorodnoj Crnoj Gori”, njenom „srodnom narodu koji od bolesti žestoke i umorne strada”, i kada ustaje u ime svoje braće bokeljske, srpske, pravoslavne i slovenske u govorima u Carevinskom vijeću, LJubiša je dosljedan borac za pravo na svoj jezik i kulturu, zapravo, na svoje biće i identitet. Možda je u tome, sa naše tačke gledišta, ovaj narodni tribun putokaz ili ključ, da u vremenu podjela i netrpeljivosti, ukaže na neophodnost poštovanja drugosti, ali i na mogućnost mnoštva identiteta, koji se ne isključuju već međusobno dopunjuju i obogaćuju. Ili, pak, da bude opomena ovovremenim elitama da „uguše strasti lične i partajične” te da im odluke budu „div i uzor našem dobrom narodu, kojemu više i prije svega treba primjera zakonitosti i pravičnosti“, kazao je dr Predrag Zenović na otvaranju izložbe.