Punih osam decenija prošlo je od važnog trenutka kada su objavljena tri djela koja su obilježila 20. vijek, a riječ je o Andrićevim romanima „Na Drini Ćuprija“, „Gospođica“ i „Travnička hronika“. Povodom jubileja o našem jedinom nobelovcu na programu održanom sinoć u okviru devetog Festivala „Ćirilicom“ govorili su prof. dr Aleksandar Jerkov i akademik, prof. dr Jovan Delić.
Na večeri koja je upriličena u Modernoj galeriji „Jovo Ivanović“ u budvanskom Starom gradu, profesor Jerkov u svom izlaganju ukazao je na to da je Andrić dugo radio na svojim rukopisima. Kako je naveo, po toj svojoj osobini on se može uporediti sa autorima kod kojih su geneze književnih djela trajale izuzetno dugo, kao recimo kod Tomasa Mana.
„Kod Andrića možete lijepo da vidite da je nešto počeo da piše u mladosti, ili u ranim danima, ili dok je bio u Biblioteci u Parizu, ili dok je istraživao... i to traje zatim decenijama. Onda ga okolnosti Drugog svjetskog rata zatiču u jednom malom stanu kao podstanara u Prizrenskoj ulici, na jednoj stolici koju sam išao da vidim, a koju je sačuvala jedna djevojka koja je studirala germanistiku. I tu, na toj stolici je sjedio i pisao, a mi nismo bili dovoljno vješti da su stolicu otkupimo i sačuvamo – ko zna šta je u međuvremenu sa njom bilo. I sad, kaže on: „Ne bih dao pet para za svoj život u Drugom svjetskom ratu“ – toliko je mislio da vrijedi njegov život u tim okolnostima. A ipak se vratio u Beograd, da bude sa svojima i sa ženom koju voli, što se ponekad zaboravlja u tom velikom patriotskom gestu njegovom povratka. I sjedio je i pisao, a kako se rat primakao kraju tako je on 1944, „uhvativši vezu“, kako se nekad govorilo, sa nekima od svojih lijevih i desnih poznanika u novom režimu, stavio rukopis pod mišku i krenuo u novu epohu. To je banalno objašnjenje okolnosti, ali ono mene ne zadovoljava jer je toliko realistično da je, blago rečeno, notorno i trivijalno“, istakao je Jerkov.
On je naglasio da u istoriji književnosti postoje trenuci koji na specifičan način vrednuju neku vrstu iregularnosti. U Andrićevom slučaju, kako je kazao, iregularnost je to da jedan pisac objavi tri romana odjedanput.
To je, prema profesorovim riječima, trenutak u kojem je srpska književnost, u jednoj jedinoj godini, kad se to najmanje moglo očekivati, dobila veliki evropski roman 19. i 20. vijeka - u jednom piscu i u jednom trenutku.
„Ja bih pokušao da vam opišem razloge zbog čega je to tako. Jedan od njih je na tragu pitanja koja mi je postavljeno, a odnosi se na to ko je junak u Andrićevom djelu. Ko je, dakle, junak „Proklete avlije“? Ne možete da ga prepoznate. Ko je junak „Na Drini Ćuprije“? Pa je to most, vrijeme, istorija... ali vidite da je jedan individualitet, koji je fokus književne pažnje, zapravo ustupio mjesto nečemu što je kolektivnij i šire, što zahvata veliku vremensku zonu. Pa čak i u „Travničkoj hronici“ ako biste rekli da je to Davil, promašili biste smisao tog romana. Znači, hiljadu neobičnosti, hiljadu osobina, hiljadu svojstava, među koje spada i to da u romanu „Na Drini Ćurpija“ dobijete široki raspon vremenskih zona, ni manje ni više nego sve vjekove jedne cijele epohe. Dobijate, istovremeno, knjigu koja, sa jedne strane hoće da bude veliki društveni roman, ali dobijate i roman koji raspravlja o najurgentnijoj temi koja može biti, a odnosi se na sudbinu novooslobođenih prostora. To šta Bahtijarević i Galos diskutuju dok se šetaju, replike koje oni jedan sa drugim razmjenjuju, to što bi se moglo pokazati da je skriveni Andrićev alter-ego pritajeni glavni junak ove polemike i događaja – pa to su osobine koje ne znate sa čime da uporedite. A stepen hrabrosti da vi tada objavite roman o tome kako je propala ideja Francuske revolucije, zamislite šta je on dao partizanima u ruke, kakvu knjigu? Šta u njoj piše? Počinje obnova Burbonske dinastije... Možda je Andrić to pisao za neki drugi režim i neku drugu vlast, ali nije bacio u đubre smatrajući da je upropašćeno. I zato je književnost iznad politike“, naveo je Jerkov, istakavši da gore navedeno negira da je Andrić bio kompromiser i konformist što su, kako je rekao, došaptavali poneki njegovi polubiografi i istraživači.
Akademik, prof. dr Jovan Delić ukazao je na to da Andrić 1945. godine nije bio romansijer, te ne bismo imali Andrića kao pisca romana da je on stradao tokom rata.
„Da je bomba pala 20 metara bliže stanu u kojem je živio, u Prizrenskoj ulici, onda ne bismo imali ništa od tih romana. To sve bi bilo prosto pretvoreno u prah i pepeo, zajedno sa Andrićem. Da je slučajno jedan policijski inspektor koji je došao da traži gospodina Andrića prepoznao u čovjeku koji je malo bio prerušen i izašao da ga dočeka, da mu kaže da je gospodin izašao prije desetak minuta i da nisu rekli ni kuda su otišli ni kad će se vratiti, a to je bio lično Ivo Andrić, onda bi vjerovatno i ta stvar mogla biti malo zagonetnija ili se mogla zagonetnije odvijati. Hoću da kažem da je, recimo, to vrijeme pisanja romana bilo neka vrsta odbrane od smrti, neka vrsta Šeherezadinog posla. Nije slučajno Ivo Andrić u svojoj besjedi prilikom uručenja Nobelove nagrade govorio upravo o Šeherezadi ili pomenuo makar Šeherezadu, na jednom veoma važnom poetičkom mjestu. A to je zaista jedan od najboljih govora koji su održani prilikom dodjele Nobelove nagrade. On je bio ozbiljan čovjek koji ništa nije prepuštao slučaju i sve što je morao da radi radio je možda ponekad isuviše ozbiljno“, istakao je Delić.
On se, između ostalog, detaljnije osvrnuo na roman „Gospođica“.
„Treće lice koje je karakteristično naročito za „Gospođicu“ može da prevari, zato što je kod Andrića to lice uživljavanja koje uvijek ima jednu subjektivnu notu. „Gospođica“ dobrim dijelom određuje prirodu samoga romana. To je naizgled jedini pravi roman lika u djelu Iva Andrića gdje se pitanje glavnog junaka ne postavlja. Ona je sinteza tradicionalnih, devetnaestovjekovnih pa i ranijih rješenja i postupaka i modernog romana, pa čak i filmskih postupaka karakterističnih isključivo za 20. stoljeće. To mi se čini veoma važnim da kažemo, jer ta intermedijalnost zaista dolazi sa 20. stoljećem. Međutim, on nije mnogo paradirao sa tim, nije prosto na tome insistirao autopoetički, pa se to manje zna. Roman se otvara viješću o smrti glavne junakinje, ali ono na šta sam htio da skrenem pažnju jeste da naslov tačno određuje glavnu junakinju. Ona je izgubila svoje lično ime - Rajka Radaković, mnogi je po imenu ne znaju, a niko je imenom ne oslovljava. A imenom „Gospođica“ oslovljavaju je svi – od njene mladosti u Sarajevu do smrti u Beogradu. To ime neminovno poprima hladnu ironiju. I sad opet jedno mjesto važno, a tako banalno: uspostavljena je veza između krpljenja čarapa, konca i sjećanja junakinje... i životopis može da počne. Krpljenje čarapa, to je jedna fenomenalna prikrivena ironija, utkana u taj lik. A inače Andrić nije mnogo volio ironiju, jer je smatrao da se na nju oslanjaju ljudi koji nemaju druge argumente duha. Možda je u pravu, možda i nije, jer kompletan 20. vijek počiva na ironiji, ali jednostavno on je takođe, kako vidite, tu ironiju vješto koristio na nekim mjestima, kao ovdje“, kazao je Delić.
Moderatorka večeri o Ivu Andriću bila je Stanka Rađenović Stanojević iz Narodne biblioteke „Miroslav Luketić“ Budva.
Festival „Ćirilicom“ do 17. septembra organizuju budvanska Narodna biblioteka i Udruženje izdavača i knjižara Crne Gore.
Manifestaciju su podržali Opština Budva i Turistička organizacija opštine Budva.