U okviru VII Festivala „Ćirilicom“, na sceni između crkava u Starom gradu u Budvi sinoć je izvedena pozorišna predstava „Čovjek visine“ o mitropolitu crnogorsko-primorskom Mitrofanu Banu (1841 – 1920).
Riječ je o koprodukciji Narodne biblioteke Budve i izvršne produkcije beogradskog BEOART-a. Lik Mitrofana Bana tumači Nebojša Milovanović, dok je u ulozi slikara Uroša Predića nastupio Bojan Žirović.
Autorka teksta je Ana Đorđević, režiju potpisuje Jana Maričić, a za kostimografiju je zadužena Adrijana Pajić.
Radnja, koja se jednim dijelom zasniva na autobiografskoj knjizi „Životopis ili Uspomene iz života Mitrofana Bana“ smještena je u Cetinjski manastir 1920. godine, nekoliko mjeseci pred mitropolitovu smrt i njen centralni dio je polemika o projektu Mauzoleja na Lovćenu, koji je bio aktuelan i u tom vremenu. U zamišljenom razgovoru aktera koji zastupaju različite pozicije, slikar Uroš Predić kaže da se za uvjerenja, ukoliko nisu nečasna, treba boriti do samog kraja, a da sve drugo utjeruje čovjeka u laž i ogriješenje. Kada ga mitropolit Mitrofan upita kako će se dogovoriti o tome šta je časno, Predić odgovara da se dogovor nalazi u zakonima, na šta mu mitropolit poručuje da su zakoni promjenljivi, nestalni i porozni. Mitrofan tvrdi da su, osim Božijih, svi zakoni nestalni, ukazujući na jednom drugom mjestu da ne zastupa lične ili bilo čije interese, već vjeru, uvjerenja i stavove pravoslavne crkve.
Živa polemika mitropolita i umjetnika se, naravno, ne svodi samo na raspravu o Mauzoleju, već se, kao istaknute ličnosti svoje epohe involvirane u tokove istorije ranog 20. vijeka, dotiču i društveno-političkih pitanja, ratova i balkanskih stradanja, ujedinjenja južnoslovenskih naroda i slovenske solidarnosti. U živoj interakciji bogoslovskog i umjetničkog, temperamentni akteri se na momente ispovijedaju jedan drugom, govoreći i o intimnim porodičnim temama i važnim momentima iz života.
Epilog je istorijski bio takav da su nakon mitropolitove smrti, novembra 1920. godine, Sveti arhijerejski sabora i Sveti sinod Srpske pravoslavne crkve donijeli odluku o obnovi Njegoševe zavjetne crkve, koju je kralj Aleksandar I Karađorđević sproveo u djelo 1925, a crkvu je oslikao Uroš Predić.
Glumac Nebojša Milovanović nakon izvođenja predstave istakao je da je period od godinu dana bio dovoljno dug da njegova uloga napreduje kroz brojna izvođenja.
„To je predstava koja se godinu dana igra lijepim ritmom i takva okolnost daje nam sigurnost u ovoj duo drami. Mi smo vrlo zadovoljni prijemom kod publike, čak i negdje gdje ih se ta tema naizgled toliko ne dotiče. Imali smo sjajna izvođenja širom Srbije, u Sremu, Banatu, Rumi, Pančevu. Povremeno igramo i u Beogradu. To su ipak mjesta gdje se možda i ne očekuje da ljudi reaguju na ovu temu, ali oni reaguju na jedan umjetnički doživljaj, na nešto što je lokalna tema koju mi prevazilazimo. Problem koji je postavljen jeste lokalni, je ujedno i mnogo više od toga, i on zaista provjereno funkcioniše u mnogim krajevima na više planova“, kazao je on.
Milovanović smatra da zamišljeni dijalog Mitrofana Bana i Uroša Predića može biti podsticaj da više težimo postizanju konsenzusa u ovom vremenu.
„To su ljudi koji su u svom vremenu sjedjeli na važnim mjestima i donosili odluke koje ni najmanje nisu lake. Ali, ono što je suštinsko jeste razumijevanje argumenata onoga ko je preko puta tebe i u odnosu na to donošenje odluke. To je jedan plan, a na drugom planu je nešto što je oko nas“, kazao je on i dodao da je u planu da se lik Mitrofana Bana u narednom periodu prikaže i u nekoj novoj formi, kada predstava „Čovjek visine“ završi svoj život.
Glumac Bojan Žirović govorio je o ulozi Uroša Predića koju tumači i o dosadašnjem životu predstave.
„U pitanju je jedan zamišljeni razgovor. Hipotetički je tako postavljen pošto je tu kapelu koja je kasnije obnovljena oslikao Uroš Predić, pa se pošlo od pretpostavke da su oni nekad razgovarali. Potrudio sam se da tu argumentaciju sprovedem iz moguće Predićeve perspektive. Na dosta mjesta smo naišli na dobar odziv. Tema je specifična i interesantna je publici koja tematiku predstave želi da promisli“, istakao je Predić, koji je naglasio da je cilj autorke teksta bio da skrene pažnju na potrebi da u većoj mjeri težimo konsenzusu u društu po različitim pitanjima.
Sinoćnje izvođenje bilo je treće u Budvi, nakon premijere koju je predstava imala upravo u okviru minulog, šestog Festivala „Ćirilicom“ i reprize septembra prošle godine.